
Bela košulja, posteljina i majice retko se pokvare od jednog pranja. Belina se gubi tiho, kroz mesece rutinskog pranja, i jednog dana primetite da bela majica više nije bela nego bledo žuta, a bela posteljina ima sivkast ton koji se vidi tek kada je uporedite sa novom. Dobra vest je da se u većini slučajeva radi o nakupljanju nečega u vlaknima, a ne o trajnom oštećenju, pa se belina može vratiti ako se prepozna pravi uzrok.
Žuta boja skoro uvek dolazi iz materija koje ostaju u tkanini posle pranja. To su ostaci telesnih masti i sebuma sa kragni i ispod pazuha, ostaci dezodoransa, kreme i parfema, kao i deterdženta koji nije potpuno ispran. Te materije su bezbojne dok su sveže, ali na vazduhu i pod uticajem toplote oksidiraju i dobijaju žutu nijansu. Zato bela odeća često požuti upravo tamo gde je najviše u kontaktu sa kožom, dakle na kragni, oko rukava i ispod pazuha, dok ostatak komada ostaje beo.
Sivkast ton je druga priča i on nastaje kada se u vlakna vrate sitne čestice prljavštine iz same vode za pranje. Najčešći uzrok je previše veša u bubnju, jer prljavština nema gde da se ispere pa se ravnomerno raspredi po celom pranju. Drugi čest uzrok je pranje belog zajedno sa svetlosivim, bež i pastelnim komadima, jer čak i minimalno otpuštanje boje daje beloj tkanini prljav ton. Treći uzrok je pranje na previše niskim temperaturama, gde se masna prljavština ne rastvara i ostaje da se slepljuje sa vlaknima.
U velikom delu Srbije voda je tvrda, što znači da sadrži dosta kalcijuma i magnezijuma. Ti minerali se u toku pranja vezuju sa deterdžentom i formiraju sitne bele naslage u vlaknima, koje beli veš čine krutim, sivkastim i nesposobnim da odbija prljavštinu. Isti proces stvara kamenac na grejaču mašine i skraćuje njen vek. Ako vam peškiri postaju tvrdi kao karton, a beli veš siv bez vidljivih fleka, tvrda voda je najverovatniji krivac i tu pomaže sredstvo za odstranjivanje kamenca u redovnoj upotrebi.
Ovde ne radi samo znoj. Većina antiperspiranata sadrži soli aluminijuma koje reaguju sa proteinima znoja i stvaraju žućkasto smeđe naslage, a te naslage se hvataju za vlakna i vremenom otvrdnu. Zato se fleka ispod pazuha često pojača posle pranja na visokoj temperaturi, jer toplota fiksira ono što je već u tkanini. Najbolja prevencija je da se dezodorans potpuno osuši pre oblačenja i da se bele majice peru pre nego što miris počne da se javlja, a ne posle nekoliko nošenja.
Hlorni izbeljivač deluje brzo i zaista razgrađuje boju, ali on razgrađuje i vlakna. Kod pamuka ponovljena upotreba čini tkaninu tanjom i sklonom pucanju na naprezanim mestima, a kod sintetike, elastina i vune hlor pravi trajnu žutu nijansu koja se više ne može ukloniti. Zato bele majice sa elastinom, sportska odeća i bele bluze sa dodatkom veštačkih vlakana ne treba da vide hlor. Hlorni izbeljivač se nikada ne meša sa sirćetom ili sredstvima na bazi kiseline, jer ta kombinacija stvara opasne isparljive materije.
Kiseonični izbeljivač je sredstvo na bazi natrijum perkarbonata, materije koja u toploj vodi otpušta kiseonik i razlaže obojene naslage bez napada na vlakno. On je nešto sporiji od hlora, ali je bezbedan za skoro sve bele materijale, uključujući one sa sintetičkim dodatkom. Najbolje deluje kada se veš prvo natopi u toploj vodi sa kašikom sredstva na pet litara vode, ostavi dva do četiri sata, pa se zatim opere na uobičajenom programu. Za belu posteljinu i peškire koji su izgubili ton, ovakvo natapanje jednom mesečno vraća beline mnogo pouzdanije od jačih sredstava.
Pranje na trideset stepeni je odlično za očuvanje boje, ali za belo je često nedovoljno, jer se masna prljavština na toj temperaturi ne rastvara. Za belu posteljinu, peškire i pamučne majice pranje na šezdeset stepeni jednom u nekoliko ciklusa vraća čistoću vlakna i istovremeno čisti samu mašinu. Bele košulje sa nešto sintetike i bele bluze osetljivijeg tkanja peru se na četrdeset stepeni, uz obavezno smanjenje količine veša u bubnju kako bi ispiranje bilo temeljno. Uputstvo sa etikete uvek ima prednost nad opštim pravilom.
Soda bikarbona pomaže tako što blago povećava alkalnost vode i time poboljšava rad deterdženta, pa dve do tri kašike u bubnju kod belog pranja imaju smisla. Beli alkoholni sirac dodat u pregradu za omekšivač pomaže da se isperu ostaci deterdženta i naslage kamenca, zbog čega peškiri postaju mekši bez omekšivača. Ova dva sredstva se ne dodaju u isto pranje istovremeno, jer se međusobno neutralizuju i efekat se izgubi. Naizmenična upotreba u različitim pranjima daje najbolji rezultat.
Limunska kiselina zaista razgrađuje naslage kamenca i može posvetliti belu tkaninu, posebno kada se veš natopi u toploj vodi sa nekoliko kašičica limunske kiseline. Aspirin u vodi funkcioniše po slično kiselom principu, ali je znatno slabiji i skuplji od limunske kiseline, pa je više trik iz priče nego ozbiljno rešenje. Ono što nikako ne treba raditi je sušenje belog veša sa flekom na suncu bez pranja, jer sunce fiksira proteinske i masne fleke i posle njih ostaje trajan žućkast obris.
Sunce ima blago izbeljujuće dejstvo na čist beli pamuk i tu je korisno. Problem nastaje kod bele odeće sa sintetičkim vlaknima, jer ultravioletno zračenje kod poliestera i elastina izaziva žućenje koje je nepovratno. Zato se bele majice, sportska odeća i bele bluze suše u senci uz dobru cirkulaciju vazduha, a bela posteljina i pamučni peškiri mogu na sunce. Sušenje na visokoj temperaturi u mašini za sušenje takođe pojačava žutu nijansu na svemu što nije čist pamuk.
Bela odeća najčešće požuti dok stoji, a ne dok se nosi. Ključ je da nijedan komad ne ide u ormar sa nevidljivom flekom od znoja ili kreme, jer ta fleka za nekoliko meseci postane žuta i mnogo tvrđa za uklanjanje. Belo se ne čuva u plastičnim kesama i providnim navlakama, jer plastika zadržava vlagu i otpušta materije koje daju žutilo, već u pamučnim navlakama koje propuštaju vazduh. Za dugotrajno čuvanje svečanih belih komada koristi se beskiselinski papir umesto obične novine, jer štamparska boja ostavlja tragove.
Postoje bele stvari kod kojih kućno izbeljivanje najčešće završi neželjenim rezultatom. To su bele svilene bluze, beli vuneni džemperi, bela odeća sa čipkom i aplikacijama, venčanice i svečane haljine, kao i beli sakoi i odela sa unutrašnjim ojačanjima koja ne smeju u vodu. Kod njih se problem ne rešava jačim sredstvom, jer vlakno popusti pre nego što fleka nestane. Za takve komade postoji hemijsko čišćenje, gde se koriste rastvarači i posebni postupci obrade fleka koji ne kvase tkaninu na način na koji to čini mašina za pranje.
Profesionalno čišćenje ima smisla u tri situacije. Prva je kada je fleka stara i već je više puta prošla kroz mašinu, jer se tada radi o oksidiranoj naslazi za koju su potrebni ciljani tretmani fleka pre samog čišćenja. Druga je kada komad ima strukturu koju kućno pranje deformiše, kao što su beli sako, plisirana suknja i svečana haljina. Treća je kada se cela bela garderoba ravnomerno požutela, jer profesionalna obrada uz kontrolisanu temperaturu i pravu hemiju vraća ton celom komadu ujednačeno, dok kućno izbeljivanje često ostavi mrlje svetlije od okoline.
Belo se pere odvojeno od svega ostalog, bez izuzetaka za svetlosive i bež komade. Bubanj se puni najviše do dve trećine, jer belom vešu treba prostora za ispiranje. Deterdžent se dozira po tvrdoći vode i količini veša, a ne po navici, jer previše deterdženta stvara naslage koje daju sivkast ton. Fleke se tretiraju istog dana, dezodorans se ostavlja da se osuši pre oblačenja, a jednom mesečno se radi pranje na visokoj temperaturi bez veša kako mašina ne bi vraćala prljavštinu u odeću. Uz tih nekoliko navika, bela garderoba ostaje bela mnogo duže nego što većina ljudi očekuje.