
Sušenje veša u stanu je zimi problem skoro svakog domaćinstva u Beogradu, posebno u manjim stanovima bez balkona ili sa balkonom koji je zatvoren. Veš stoji na sušilici po ceo dan, ostaje hladan i vlažan, prozori se zamute, a posle nekoliko dana pojavi se ustajao miris koji se teško gubi. Iza svega toga stoji vrlo jednostavna fizika vode i vazduha, a kada se ona razume, sušenje veša u stanu prestaje da bude borba i postaje rutina koja traje nekoliko sati.
Veš se ne suši zato što je topao, već zato što vlaga iz tkanine prelazi u vazduh oko njega. Da bi taj prelaz bio moguć, vazduh mora imati mesta za novu vlagu, dakle mora biti relativno suv i mora se kretati. Zimi u zatvorenom stanu vazduh je često već zasićen vlagom od kuvanja, kupanja i disanja, pa oko mokre odeće nastaje sloj zasićenog vazduha koji dalje sušenje praktično zaustavlja. Zato veš u sobi bez provetravanja može stajati dvadeset sati i ostati vlažan, dok se na hodniku sa promajom osuši za pet do šest sati.
Ovo je podatak koji većinu ljudi iznenadi. Posle centrifuge, u vešu iz jednog standardnog pranja od pet do sedam kilograma ostane između dva i tri litra vode. Sva ta voda ne ide nigde osim u vazduh vašeg stana. Ako perete tri puta nedeljno, u prostor svake nedelje ispustite skoro deset litara vode, što je količina koja se ozbiljno vidi na prozorima, u uglovima soba i na hladnim spoljnim zidovima. Upravo zbog toga se vlaga u stanu od sušenja veša ne rešava kupovinom veće sušilice, već razmišljanjem gde ta voda odlazi.
Najlakši način da veš pre sušenja izgubi vodu je da je mašina izbaci umesto vas. Pranje na hiljadu obrtaja ostavlja znatno više vlage od pranja na hiljadu dvesta ili hiljadu četristo obrtaja, a razlika u vremenu sušenja može biti nekoliko sati. Za pamučni veš, posteljinu i peškire viša centrifuga je skoro uvek dobra ideja. Za osetljive materijale, vunu, viskozu i svilu ostaje niža centrifuga, ali se tu dobija na drugi način, o čemu će biti reči kasnije u tekstu. Ako vam veš dugo ostaje mokar, prvo proverite koji program koristite, a ne kako ga prostirete.
Ustajao miris nije znak da veš nije čist, već znak da se sušio previše dugo. Kada tkanina ostane vlažna više od desetak sati na temperaturi sobe, bakterije i mikroskopske gljivice počinju da se razmnožavaju u vlaknima i one su ono što stvara onaj karakterističan miris podruma. Miris se posle često ne oseti dok odeću ne obučete i dok se ona ne zagreje od tela, i tada se vraća. Rešenje nije više omekšivača, jer omekšivač samo prekriva miris, već skraćivanje vremena sušenja na nekoliko sati.
Nekoliko sekundi rada pre prostiranja donosi najveću razliku. Svaki komad treba dobro rastresti, jer se u centrifugi tkanina stisne u zbijene naslage kroz koje vazduh ne prolazi. Košulje i majice se prostiru na ramenima da vise slobodno, farmerke se okreću naopako i prostiru za pojas, a posteljina i peškiri se raspore preko cele dužine sušilice, nikada preko dva reda odjednom. Cilj je da svaki komad ima vazduh sa obe strane. Prepuna sušilica na kojoj se komadi dodiruju suši se dva puta duže od polupune.
Najbolje mesto nije najtoplija soba, već ona iz koje vlaga može da izađe. Idealan izbor je prostorija koju možete zatvoriti i redovno provetravati, najčešće kupatilo sa ventilacijom ili manja soba sa prozorom koji se otvara. Spavaća soba je najlošiji izbor, jer u njoj već tokom noći ostavljate veliku količinu vlage disanjem, pa se ona zimi najlakše hladi i najbrže dobija buđ u uglovima i oko prozora. Ako sušite u sobi, vrata držite zatvorena, a prozor otvarajte na kratko i široko.
Kratko i široko provetravanje je najefikasniji način da se vlažan vazduh zameni suvim. Prozor otvoren širom pet do deset minuta, najbolje dva prozora u različitim delovima stana istovremeno, izmeni skoro sav vazduh u prostoru, a zidovi i nameštaj pri tome ne izgube toplotu. Prozor na kip ceo dan radi upravo suprotno, hladi okvir i zid oko sebe, a menja mali deo vazduha, pa se kondenzacija na prozorima i vlažne mrlje najčešće javljaju kod ljudi koji prozor ostavljaju otvoren na kip. Zimi je optimalno provetriti tri do četiri puta dnevno, a dok se veš suši i češće.
Topao vazduh može da prihvati mnogo više vlage od hladnog, pa grejanje zaista pomaže, ali samo ako je udruženo sa provetravanjem. Ako grejete i ne provetravate, vlaga ostaje u prostoru i noću se sakupi na najhladnijim površinama u obliku vode. Prostiranje veša direktno preko radijatora nije dobra ideja, jer materijal na visokoj temperaturi može da požuti, izgubi oblik i otvrdne, a i sam radijator gubi efikasnost. Sušilica postavljena pored radijatora, a ne na njemu, uz otvoren prozor na kratko, daje najbolji rezultat.
Za stanove u kojima se veš suši unutra veći deo godine, odvlaživač je najisplativije rešenje. Uređaj izvlači vodu iz vazduha i sakuplja je u posudu, pa umesto da vlaga završi u zidu, ona završi u kanti koju izlijete. Postavljen u istu prostoriju sa zatvorenim vratima, odvlaživač skraćuje sušenje veša na pet do šest sati i istovremeno štiti stan. Ako vam se javlja buđ na zidovima ili miris vlage, odvlaživač rešava i taj problem, dok osveživači prostora samo maskiraju simptom.
Vunu, kašmir, pletenine i sve što se lako izvlači nikada ne treba prostirati na visećoj sušilici, jer voda u tkanini ima težinu koja rastegne džemper preko noći. Osetljiv komad se posle pranja lagano stisne rukama bez uvijanja, položi na debeo peškir, pa se peškir zarola zajedno sa odećom da upije vodu. Zatim se komad suši ravno položen na suvom peškiru i preoblikuje rukama u prvobitan oblik. Svila i viskoza se suše u senci i nikada blizu izvora toplote, jer ih toplota trajno menja.
Prva greška je prostiranje u prepunom sloju, druga je sušenje u spavaćoj sobi sa zatvorenim prozorom, treća je ostavljanje opranog veša u mašini nekoliko sati pre prostiranja, jer u toplom i zatvorenom bubnju miris nastaje već posle dva do tri sata. Četvrta greška je pakovanje veša u ormar dok je još malo vlažan na deblje šavovima, pojasima i porubima, jer se tako vlaga prenosi na svu odeću u ormaru. Peta greška je previše deterdženta, jer ostaci deterdženta u vlaknima zadržavaju vlagu i tkanina se suši sporije.
Postoje stvari koje se u stanu praktično ne mogu osušiti kako treba, a to su jorgani, jastuci, zimske jakne sa perjem, debela ćebadi i veliki tekstil. Kod njih se površina osuši, dok punjenje ostaje vlažno danima, a upravo u punjenju nastaje buđ koja se posle ne može izvaditi. Za takve komade postoji profesionalno pranje i sušenje u perionici veša, gde se sušenje obavlja u industrijskim mašinama sa kontrolisanom temperaturom i vazdušnim protokom. Isto važi i za situacije kada je veš pokvasila poplava ili kada je stajao mokar više dana.
Prvi znak nikada nije mrlja, već miris. Ako u prostoriji u kojoj sušite veš osetite zemljan i vlažan miris, u tom prostoru se već razvija nešto što treba zaustaviti. Zatim se javljaju sitne crne ili sive tačke na silikonu oko prozora, u uglovima iza nameštaja i na donjim delovima zavesa. Na odeći se buđ vidi kao siva ili ružičasta izmaglica koja se ne skida trljanjem i koja ostavlja miris i posle pranja. Rana reakcija znači jednu popravku navika, a kasna reakcija znači nova odeća i novo krečenje.
U stanu bez balkona najbolje funkcioniše sledeći ritam. Pranje se pokreće ujutru sa visokom centrifugom, veš se prostire odmah po završetku programa, sušilica stoji u kupatilu ili manjoj sobi sa zatvorenim vratima, prozor se otvara široko na deset minuta ujutru, u podne i uveče, a grejanje u toj prostoriji ostaje normalno uključeno. Uz taj raspored, standardno pranje se osuši do večeri, veš miriše sveže bez dodatnih sredstava, a vlaga ne završava u zidovima. Sve ostalo je samo dosledno ponavljanje istih malih koraka.